Gimnazija Jovan Jovanović Zmaj

Začetak gimnazijskog obrazovanja na prostoru Novog Sada imamo od, po mom mišljenju, najvećeg Novosađanina svih vremena, a to je bio mudri vladika bački Visarion Pavlović, koji je dobro shvatio i razumeo zakonitosti ovog vremena i života u mnogonacionalnom i multiverskom životu Austrijskog carstva. On je shvatio da Srbi mogu da opstanu samo kroz obrazovanje, zbog čega nije štedeo svoja sredstva i na sve načine pokušao da omogući mladim Novosađanima da steknu to znanje, da krenu u koštac sa problemima i izazovima svog vremena, i omogući srpskom plemenu da opstane i da napreduje.

1731. godine osnovana je prva gimnazija u Novom Sadu. O prvoj gimnazijskoj zgradi nemamo puno podataka, ali možemo pretpostaviti da nije bila neka znamenita građevina. Međutim, o napretku Novosađana najbolje govori podatak da će oni u osamdesetim godinama XVIII veka podići
gimnazijsku zgradu koja je, po rečima Vuka Karadžića, bila najlepša u čitavom srpstvu, a Pavel Jozef Šafarik, jedan od najvećih intelektualaca XIX veka, čovek koji je bio tvorac moderne slavistike, rekao je da novosadska gimnazija po lepoti prevazilazi sve gimnazije u Ugarskoj. Ugarska je u ono vreme obuhvatala jedan ogroman prostor od Rijeke do Bratislave i faktički od predgrađa Beča pa do današnje Rumunije.
 
 
Međutim, ta gimnazijska zgrada kroz više od stoletnog postojanja, krajem XIX veka postala je neuslovna za održavanje nastave. Prosvetni propisi su tražili određeni stepen higijene i komocije i za učenike i za profesore, i tu se javila ogromna pretnja da će se pravoslavna gimnazija u Novom Sadu ugasiti. Započeta je živa akcija među novosadskim građanstvom da se sakupe sredstva kako bi se izgradila nova zgrada jer staroj
nije bilo više mesta opravci već se morala graditi nova. Međutim, prikupljen je jedan mali prilog koji nije mogao da zadovolji ni četvrtinu izgradnje zgrade.

U tom momentu stupa na scenu baron Miloš Bajić, koji daje jedan ogroman prilog od 100 hiljada kruna za izgradnju nove gimnazijske zgrade. E sad, odakle baronu Milošu Bajiću pare? To je ono što ljudi slabo znaju. On je bio unuk Miloša Obrenovića, gospodara Srbije. Njegova majka je bila Petrija, ćerka Miloša Obrenovića, tako da smo, ni ne znajući, dobili jednu malu Obrenovićevsku zadužbinu u samom srcu Novog Sada. 

Posao izgradnje je opet predstavljao jedan pravi podvig. U roku od manje od godinu dana podignuto je današnje gimnazijsko zdanje, od 1899. do 1900, a projektant ove prelepe građevine koja predstavlja sastavni deo lokalnog identiteta Novosađana je bio čuveni Vladimir Nikolić. On je zadužio Novi Sad i zdanjem Vladičanskog dvora, a sve znamenitije građevine u  Sremskim Karlovcima je takođe on zidao. 

Treba znati da u tom dobu od gimnazije do Dunava nije postojala nijedna druga građevina, što je pružalo divan pogled i svež vazduh koji je stizao sa Dunava do gimnazije, što je trebalo da omogući učenicima sve povoljne uslove za njihovo intelektualno i moralno sazrevanje. Mnogo veći narodi nisu imali takve prosvetne zavode u Austrijskom carstvu koje su imali Srbi. Gimnazija je povratila dosta od svog pređašnjeg ugleda koji je imala nekada i u Austrijskoj carevini kao i u Jugoslovenskoj kraljevini. Danas prednjači po inovacijama u obrazovanju, kao i u kvalitetu nastave.
 
Petar Đurđev, direktor Istorijskog arhiva Novog
Sada